Piše: dr Radoslav T. Stanišić, filmski i TV reditelj
Dziga Vertov, fanatični entuzijasta došao je na ideju da združuje snimke napravljene u raznim situacijama i na raznim mjestima radi potpunijeg prikaza određene teme. Ovaj postupak na prvi pogled zbunjuje, ali je to bio jedini način da Vertov sam za sebe oformi polje čiste istine bez kojeg mu je izgledalo nemoguće izazvati pravo umjetničko djelovanje filma. Osnovno je, prema tome, bilo što su svi odabrani kadrovi zaista provjereni u svom potencijalu, kako se kasnije u montaži ne bi ispriječile teškoće, odnosno sumnje u njihovu apsolutnu dinamiku i kvalitet. Tako je nastao film o sahrani žrtava kontrarevolucije u čiju su konstrukciju ugrađeni snimci iz Astrahana, zatim iz Kronštata (zatrpavanje grobova), dok snimak plotuna potiče iz jedne kasnije situacije snimljene u samom Petrogradu, a korišćeni su i izvjesni kadrovi načinjeni u Moskvi neposredno prije realazacije ove zamisli. Kontrolna kopija je bila ohrabrujuća i Vertov svoje otkriće saopštava javnosti putem manifesta. Kako pomoću filma doći do predstave o novom i savršenijem čovjeku, biću koje će biti simbol revolucije i ideala svakog sovjetskog građanina? Teoretski, trebalo je vizuelne forme usaglasiti sa unutrašnjim kvalitetom predmeta; od snimka se nije očekivao samo formalni realizam, već potpuni odraz unutrašnjih vrijednosti čovjeka, odnosno njegove slike svijeta. Jer, filmska istina sama po sebi ne postoji niti je kamera može dočarati bez intervencije i stvaralačke pomoći režije i montaže.
Znači, ona se stvara i upotpunjuje u svim svojim emotivnim i spoznajnim premisama sve dok ne dostigne željene forme. Za Vertova je problem bio jedino u tome kako zadržati te čiste forme i spriječiti da odu u apstrakciju, odnosno da se odvoje od stvarnosti. I zato je sam krenuo sa kamerom u potragu za materijalom koji će mu omogućiti da dođe do priželjkivanih oblika ekspresivnih kadrova na čijoj bi snazi počivale sve kasnije idejno-estetske formulacije filma. Favorizovan je krupni plan na štetu totala, oslobađan neposrednih spoljnih karakteristika i već prilikom snimanja pripreman da postane samo kvalitet određenog elementa u montažnom oblikovanju sadržajnije, ljepše i izražajnije cjeline. Na taj način se došlo i do teze po kojoj faktografija nije jedina i najbolja slika jedne realnosti (!) niti predstavlja ono bitno na šta reditelj svojim djelom želi da skrene pažnju. Umjesto utiska išlo se za dočaravanjem samog značenja stvarnosti, što je, opet, u kreativnom postupku podrazumijevalo ne samo sukobljavanje sa istinom već i njeno optičko prevazilaženje. Sama pojava za sebe ne predstavlja za kameru nikakvu određenu vrijednost i kamera mora uvijek da se interesuje šta je iza toga bljeska, da uhvati ono što ljudsko oko ne vidi, i više od toga – da afirmiše te značajne vrijednosti koje omogućavaju da proniknemo u prirodu ritma i suštinu događaja. Bez te unutrašnje anatomije realnosti teško je, uopšte i pomišljati na izražavanje njenog pravog smisla. U praksi je za Vertova to bila mogućnost da se afirmiše revolucionarni duh u čovjeku i njegova stvarna, organska odlučnost da istraje u ovoj žilavoj borbi za sopstvene ideale. Želio je da opravda svoje vatreno ubjeđenje da se čovjek bori za revoluciju i njene tekovine kao za svoj lični život. Kriterijum uspjeha bio je isto tako jasno formulisan – rediitelj takvim sagledavanjem mora da nadvlada spoljne manifestacije života i da svoja konkretna otkrića dovede do opštosti.
(Nastaviće se)
bangorski@t-com.me
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.